POTRAŽITE POMOĆ
Znakovi i simptomi približavanja smrti

Suočavanje s približavanjem kraja života jedno je od najtežih iskustava za oboljelu osobu i njezinu obitelj. Jedno od najčešćih pitanja koje se tada postavlja jest: “Koliko je vremena ostalo?”

Nažalost, na to pitanje ne postoji pouzdan odgovor. Liječnici, medicinske sestre i drugi zdravstveni djelatnici mogu prepoznati znakove koji upućuju na približavanje smrti, ali nitko ne može sa sigurnošću odrediti koliko će osoba još živjeti.

Važno je razumjeti da se znakovi razlikuju od osobe do osobe. Neki se pojave nekoliko dana prije smrti, neki tjednima ranije, a neki se možda uopće neće razviti.

Dvije faze približavanja smrti

Stručnjaci razlikuju dvije faze koje se najčešće javljaju u posljednjim danima života.

Preaktivna faza umiranja

Ova faza prosječno traje oko dva tjedna, ali može biti znatno kraća ili dulja.

Najčešći znakovi su:

  • povećan umor i potreba za snom
  • smanjen unos hrane i tekućine
  • povlačenje iz društvenih aktivnosti
  • slabija komunikacija
  • razdoblja zbunjenosti
  • promjene u disanju
  • osjećaj da osoba vidi preminule članove obitelji
  • češće razmišljanje i razgovor o smrti
  • pojava oteklina na rukama, nogama ili cijelom tijelu
  • povećana potreba za mirom i tišinom.
Aktivna faza umiranja

Aktivna faza obično traje oko tri dana, iako može biti kraća ili dulja.

U ovoj fazi dolazi do izraženijih promjena u radu organizma.

Najčešći znakovi uključuju:

  • izrazite promjene ritma disanja, uključujući razdoblja prestanka disanja (apneja)
  • otežano gutanje
  • nemogućnost uzimanja hrane i tekućine
  • sve manju svijest o okolini
  • gubitak kontrole mokrenja i stolice
  • vrlo malo mokraće tamnije boje
  • hladne šake, stopala, ruke i noge
  • plavičastu ili ljubičastu boju kože na šakama i stopalima
  • pad krvnog tlaka
  • vrlo slab puls
  • promjene položaja donje čeljusti
  • osoba većinu vremena spava ili više ne reagira na okolinu.
Zašto se ovi znakovi javljaju?

Kako se život bliži kraju, organizam postupno usporava svoje funkcije. Mozak, srce, pluća i drugi organi rade sve slabije, pa se zbog toga pojavljuju promjene u disanju, cirkulaciji, svijesti, mokrenju i drugim tjelesnim funkcijama.

Važno je znati da su ove promjene prirodan dio procesa umiranja i najčešće nisu znak patnje.

Što obitelj može učiniti?

U posljednjim danima života najvažnije je biti uz voljenu osobu.

Možda više neće moći razgovarati ili odgovarati, ali se smatra da mnogi ljudi i dalje mogu čuti glas svojih bližnjih.

Zbog toga može pomoći:

  • mirno razgovarati s osobom
  • držati je za ruku
  • stvarati mirno i tiho okruženje
  • govoriti riječi ljubavi i zahvalnosti
  • poštovati njezine želje i potrebu za odmorom.

Vaša prisutnost često je najveća utjeha koju možete pružiti.

Važno je zapamtiti

Statistički podaci služe samo kao okvirne smjernice. Nijedan pojedinačni znak ne može pouzdano odrediti koliko je vremena preostalo.

Svaka osoba umire na svoj način. Neki znakovi mogu biti vrlo izraženi, dok se kod drugih uopće ne moraju pojaviti.

Ako primijetite promjene koje vas zabrinjavaju ili niste sigurni što znače, obratite se liječniku, medicinskoj sestri ili članu palijativnog tima.

Trebate pomoć?

Koordinator palijativne skrbi u Međimurju
Dom zdravlja Čakovec
mr. sc. Renata Bermanec
☎ 095 915 9410

 

Posudionica pomagala
Udruga „Pomoć neizlječivima“
☎ 095 915 9410
☎ 099 434 1567

Kako pomoći, a ne škoditi

Jedno od najtežih pitanja s kojima se obitelj suočava tijekom posljednjih tjedana ili dana života voljene osobe jest: treba li bolesnika poticati da jede i pije?

Prirodno je željeti pomoći hranom i tekućinom. Hrana je simbol brige, ljubavi i života. Međutim, kako se približava kraj života, potrebe organizma postupno se mijenjaju. Ono što je prije bilo važno, više nije nužno niti korisno na isti način.

Razumijevanje tih promjena može pomoći obitelji da donosi mirnije odluke i usmjeri svoju pažnju na ono što bolesniku uistinu donosi najveću udobnost.

Zašto se smanjuje potreba za hranom i tekućinom?

Kako se organizam priprema za kraj života, njegov rad se postupno usporava.

Zbog toga se često javljaju:

  • smanjen apetit
  • manja želja za pićem
  • osjećaj sitosti nakon vrlo male količine hrane
  • otežano gutanje
  • povećana pospanost i umor.

To je prirodan dio procesa umiranja, a ne znak da se bolesniku uskraćuje potrebna skrb.

Važno je znati da prisiljavanje na jelo ili piće u ovoj fazi često ne donosi korist, nego može izazvati nelagodu.

Treba li bolesnika nagovarati na jelo?

Ne.

Ako bolesnik želi jesti ili piti, treba mu omogućiti ono što želi i koliko može.

Ako više nema želju za hranom ili nije u mogućnosti gutati, prisiljavanje može izazvati:

  • mučninu
  • povraćanje
  • gušenje
  • osjećaj nelagode
  • dodatni umor.

Najvažnije je poštovati potrebe i želje bolesnika.

Umjetna prehrana i hidracija

Ponekad se postavlja pitanje treba li uvesti infuzije ili umjetnu prehranu.

Takva odluka uvijek ovisi o:

  • zdravstvenom stanju bolesnika
  • očekivanoj koristi
  • mogućim rizicima
  • željama bolesnika.

U posljednjim danima života umjetna hidracija i prehrana često ne produljuju život niti poboljšavaju kvalitetu života, a mogu povećati nelagodu zbog nakupljanja tekućine, otežanog disanja ili oticanja.

Zato odluku uvijek treba donositi zajedno s liječnikom i palijativnim timom.

Što obitelj može učiniti?

Mnogo je načina na koje možete pokazati brigu i ljubav, čak i kada bolesnik više ne jede.

Možete:

  • nuditi male količine omiljene hrane ako to želi
  • ponuditi gutljaj vode ili omiljenog napitka
  • često vlažiti usne i usta
  • održavati ugodnu temperaturu u prostoriji
  • biti uz bolesnika i razgovarati s njim
  • držati ga za ruku i pružati osjećaj sigurnosti.

Ponekad upravo prisutnost i nježnost znače više od bilo kojeg obroka.

Njega usne šupljine

Jedna od najvažnijih mjera udobnosti jest redovita njega usta.

Preporučuje se:

  • često vlaženje usana i usne šupljine
  • nježno čišćenje zubi ili proteze
  • korištenje balzama za usne
  • održavanje usta čistima i vlažnima.

Takva njega ublažava osjećaj suhoće i povećava udobnost bolesnika.

Dok bolesnik još može gutati

Ako bolesnik još može gutati, korisno je:

  • nuditi male zalogaje
  • ponuditi omiljena jela
  • ne inzistirati na količini
  • dopustiti bolesniku da sam odredi koliko želi pojesti.
Kada bolesnik više ne može gutati

Ako gutanje više nije moguće:

  • nemojte prisiljavati na hranu ili piće
  • nastavite redovito njegovati usnu šupljinu
  • razgovarajte s bolesnikom i budite uz njega
  • pružite mu osjećaj sigurnosti i mira.
Hrana nije jedini način iskazivanja ljubavi

Mnoge obitelji osjećaju tugu kada njihova voljena osoba prestane jesti. To je sasvim razumljivo.

Važno je znati da u posljednjim danima života ljubav se više ne pokazuje količinom hrane koju bolesnik pojede, nego prisutnošću, brigom, nježnošću i poštovanjem njegovih želja.

Ponekad su miran glas, dodir ruke ili osmijeh najveći dar koji možemo pružiti.

Trebate savjet ili pomoć?

Ako imate pitanja ili niste sigurni kako postupiti, obratite se svom liječniku ili članovima palijativnog tima.

 

Koordinator palijativne skrbi u Međimurju
Dom zdravlja Čakovec
mr. sc. Renata Marečko
☎ 095 915 9410

 

Volonteri Posudionice pomagala
Udruga “Pomoć neizlječivima”
☎ 095 915 9410
☎ 099 434 1567

Informacije koje mogu pomoći osobama kojima netko blizak umire ili je teško bolestan

Nitko ne želi razgovarati o smrti.

Ipak, ako je netko vama blizak star ili bolestan, možda ćete uskoro morati načeti tu temu. Pritom se mogu pojaviti praktična pitanja – primjerice organiziranje skrbi ili sastavljanje oporuke – ali i snažne emocije. Teško je započeti takav razgovor jer najmanje od svega želimo povrijediti nama blisku osobu ili učiniti da se osjeća nepoželjnom.

No, ako pronađete pravi način da prekinete šutnju, razgovor može donijeti veliko olakšanje objema stranama.

„Rekla je da joj je zaista laknulo što sam to spomenula jer je i sama već dulje vrijeme htjela načeti tu temu.”

Zašto bismo trebali više razgovarati o smrti i umiranju?

Moramo se suočiti s činjenicom da mnogi ljudi ne umru na način na koji su željeli.

Možda ih se održava na životu dulje nego što bi htjeli. Možda umru na mjestu na kojem nisu željeli umrijeti. Možda nisu ostavili oporuku ili nisu razgovarali o tome tko će se brinuti za članove obitelji, o darivanju organa ili o drugim važnim pitanjima.

Ponekad jednostavno nisu izrekli ono što su željeli.

Svima je u interesu na vrijeme razgovarati o praktičnim stvarima i osjećajima povezanim sa smrću, prije nego što bude prekasno. Ako ste bliski s nekim tko bi mogao umrijeti tijekom idućih nekoliko godina, u redu je što želite načeti tu temu. Ponekad i druga osoba vjerojatno želi učiniti isto, ali ne zna kako započeti.

Ako se tema smrti nikada ne spomene, veća je vjerojatnost da ćete se oboje osjećati izolirano. Rješavanje praktičnih pitanja te dijeljenje osjećaja i strahova može vas, upravo suprotno, još više zbližiti.

O čemu biste mogli razgovarati?

  • vrsti skrbi koju bi osoba željela na kraju života
  • mjestu na kojem bi željela umrijeti
  • tome želi li da je se oživljava
  • organizaciji pogreba
  • tome tko će preuzeti skrb za članove obitelji
  • mogućnosti darivanja organa
  • tome po čemu želi ostati zapamćena
  • posebnim brigama vezanima uz bolest i smrt o kojima bi željela razgovarati
  • onome što bi željela da drugi znaju prije nego što umre.

Kako započeti razgovor?

Prepoznajte male znakove. Ponekad vas druga osoba sama, možda neizravno, poziva na razgovor. Ako razgovarate, primjerice, o planovima za godišnji odmor, a ona kaže: „Tko zna gdje ću biti tada“, to može biti znak da je spremna otvoreno razgovarati o toj temi.

Postavljajte otvorena pitanja. Potaknite drugu osobu da vam kaže što više o svojim mislima i osjećajima. Možete pitati: „Zar zaista misliš tako?“ ili „Kako to misliš?“

Dajte joj priliku govoriti o onome što je brine. Možete razgovor usmjeriti prema budućnosti, spomenuti prijatelje koji su bolesni ili su umrli ili jednostavno pitati osobu kako se osjeća.

Izaberite pravo vrijeme i mjesto. Nikomu nije lako razgovarati o ovakvim temama ako ga se požuruje ili ako je pod stresom.

Izravan pristup

Za neke ljude najbolji je izravan i iskren pristup, osobito ako se prilike za razgovor rijetko pružaju.

Ipak, budite sigurni da se druga osoba zbog takvog pristupa ne osjeća neugodno. Ako se osjeti nelagodno, nemojte ustrajati. Možda će odlučiti da o tome želi razgovarati nekom drugom prilikom.

Može pomoći ako razgovor započnete nečim izravnim, ali ohrabrujućim, primjerice:

„Znam da nikad nije lako razgovarati o ovakvim stvarima.”

„Nikad nismo razgovarali o tome.”

Također možete govoriti iz vlastitog iskustva, umjesto da drugoj osobi govorite što bi trebala učiniti. Primjerice:

„Razmišljam o tome trebam li započeti s planovima oko smrti.”

Održavanje razgovora

Jednom kada započnete razgovor o budućnosti, potrudite se da ga odmah ne prekinete.

Slušajte. Slušajte što druga osoba govori, umjesto da cijelo vrijeme sami vodite razgovor.

Ne pokušavajte pod svaku cijenu sve učiniti pozitivnim. Dobro je utješiti drugu osobu, ali i u tome se može pretjerati. Ako kažete: „Ne brini, tata, sve će biti u redu“, druga bi osoba mogla prestati otvoreno govoriti o svojim strahovima.

Potičite drugu osobu da kaže više. To možete učiniti tako da ponovite ono što ste čuli na drugačiji način ili postavite dodatno pitanje.

Što učiniti?

Upamtite da svi umiremo.

Razgovori o smrti mogu se voditi ravnopravno – tako da oba sudionika govore o svojim planovima, strahovima i očekivanjima vezanima uz smrt i ono što dolazi poslije nje.

Što izbjegavati?

Ne prekidajte tišinu pod svaku cijenu.

Pauze u razgovoru mogu ljudima pružiti priliku da se dotaknu tema koje su im važne.

Zapamtite

Ako ste zabrinuti da ćete možda pogriješiti u razgovoru sa svojim najdražima, uvijek možete prvo razgovarati s nekom drugom osobom koju poštujete i kojoj vjerujete – primjerice s medicinskom sestrom, prijateljem, prijateljicom ili kolegom s posla.

Za više informacija

Za informacije i podršku možete se obratiti službama za palijativnu skrb u svojoj blizini.

Informacije koje će vam olakšati da djeci pomognete shvatiti smrt

Prije ili kasnije, svi koji se brinu o djeci suočit će se s pitanjima o smrti. Djeca zaslužuju iskrene odgovore, no kao odrasle osobe brinemo se da ne bismo rekli pogrešnu stvar. Koji je pravi pristup?

Zašto djeca trebaju razgovarati o umiranju?

Djecu ne možemo zaštititi od smrti jer se s njom susreću čitavo vrijeme – bilo da je riječ o mišu kojega je donijela mačka ili o smrti djeda ili bake. Već od rane dobi mogu stvoriti vlastita uvjerenja o njoj.

Iako u dobi od osam godina mnoga djeca razumiju da svi umiru i da je smrt trajna, može im biti teško pomiriti se s činjenicom smrti, kao i mnogim odraslima.

Problem se javlja ako djecu ostavimo samu sa strahovima i zabludama jer ti osjećaji mogu sve više rasti. S djecom trebamo razgovarati o umiranju da ne bi živjela u zabludi te da se ne bi osjećala izolirano ili kriva zbog onoga što misle o smrti.

Mnogo je bolje pravovremeno pomoći djeci da shvate smrt, sprovode, pogrebe i kremaciju, nego da se suoče s navedenim stvarima tek kad im umre netko blizak.

„Pomisao da će mi mama umrijeti… ne mogu ni zamisliti koliko bih bio tužan. No budući da je sa mnom o tome otvoreno razgovarala, na neki način mislim da bih to mogao prihvatiti.“

Započinjanje razgovora o smrti

Razgovor o smrti i umiranju nije jednostavan kad osjećate da nemate odgovore. No pokušati odgovoriti mnogo je bolje nego zanemariti pitanje – djetetu dajete do znanja da je u redu postavljati pitanja.

Djeca nikad nisu premlada za razgovor o smrti i umiranju. Iskoristite svaku priliku koja vam se ukaže i ne zaboravite da djeca trebaju shvatiti i neke praktične stvari.

Ravnajte se prema pitanjima koja vam postavljaju ili pokušajte sljedeće:

  • Razgovarajte o smrti kao o sastavnom dijelu života i o tome kako život i smrt idu ruku pod ruku.
  • Koristite primjere iz prirode kako biste dočarali način na koji sve umire – cvijeće vene, lišće opada.
  • U raspravama o smrti poslužite se knjigama: postoje mnoge namijenjene djeci koje se bave upravo tom temom.
  • Nailazak na mrtvu životinju ili smrt kućnog ljubimca može biti prilika za započinjanje razgovora o smrti. Dopustite djetetu da bude prisutno pri ukopu i sudjeluje u ritualima poput postavljanja cvijeća na grob.
  • Dopustite djeci da prisustvuju sprovodima ako žele – sprovodi su način opraštanja od osobe koja je preminula. Recite im što mogu očekivati.

Kako s djecom razgovarati o smrti?

Moguće je da će djeca postavljati praktična pitanja umjesto da razgovaraju o svojim osjećajima. Ponekad ta pitanja mogu zvučati neobično. Kakav je osjećaj biti unutar lijesa? Kako zapravo izgleda mrtvo tijelo? Hoću li kad umrem postati duh? To su sasvim razumna pitanja i ako ih raspravite umjesto da ih odbacite nazivajući ih smiješnima, možete umiriti dijete.

  • Pažljivo ih slušajte kako biste znali što točno misle.
  • Ako ne znate odgovor, recite im to.
  • Ne brinite se ako mislite da ste loše odgovorili na pitanje – djetetu je važnije da ste mu posvetili pažnju.
  • Nastojite ne izgledati kao da vam je neugodno dok odgovarate na pitanja – to može dovesti do zaključka da razgovor o tome nije dopušten.
  • Pokušajte odgovoriti na njihovo pitanje čim ga postave – djeca imaju kratak raspon pažnje.
  • Više kratkih razgovora često je jednostavnije nego dugački razgovori.
  • Budite jasni i izravni u svom načinu izražavanja – korištenje izraza poput „otići“ umjesto „umrijeti“ djecu može zbuniti.
  • Djeci neće naštetiti ako vide da ste tužni ili da plačete jer je netko preminuo. To im može pomoći da shvate kako je i njihova tuga prihvatljiva.

Pitanja i odgovori

P: Hoću li ja umrijeti?

O: Svi naposljetku umiru, no to se vjerojatno neće dogoditi još dugo vremena.

P: Hoćeš li ti umrijeti?

O: Većina ljudi umire kad su stari.

P: Što znači biti mrtav?

O: Netko ili nešto što je mrtvo ne može se micati, jesti, disati ni bilo što drugo. Ne osjeća bol i nikada se neće probuditi.

Što reći

  • „Što ti misliš…?“
  • „Nitko ne zna sa sigurnošću, no ja vjerujem da…“
  • „To je i odraslima teško.“

Što ne reći

  • „Baka je otišla“ – zvuči kao da bi se mogla vratiti.
  • „Ljudi umiru samo kad ostare“ – nije istina.
  • „Žao mi je što si izgubio baku“ – zvuči kao da ju je moguće negdje pronaći.
  • „Baka sad spava“ – može zvučati kao da je spavanje opasno.

Zapamtite

  • Ne možete spriječiti djecu da budu tužna, ali ih možete podržati slušanjem i razgovorom.
  • Čak i ako ne znate što reći, bolje je pozabaviti se problemom nego ga ignorirati.
  • Djeca će znati ako pokušate od njih sakriti istinu.
  • Djeca riječi shvaćaju veoma doslovno pa ćete morati provjeriti jesu li vas točno shvatila.
  • Uključite djecu u obiteljske aktivnosti kao što je prisustvovanje sprovodima ako ona to žele. To im pruža priliku za oproštaj.
  • Kutije s uspomenama mogu biti dobar način pomaganja djeci u prisjećanju na voljene osobe koje su preminule.